KAKAV RADOSTAN DAN

Vozim se ja tako svojim “hybridnim strojem” ujutro na posao, moram stići na vrijeme, uobičajeno imam važan sastanak u 9,30 h. Ipak, na sastanak dolaze projektanti. Od doma sam krenuo na vrijeme.

Uobičajeno, gužva je na Držićevoj, samo danas malo “neuobičajenija“, puno veća. Nema veze imam još vremena. Stignem.

A joj, ne mičem se, sjedim u svom “hybridnom čudu” već par minuta. Nešto se dogodilo, inače se po Držićevoj “cuka” polako, ali ide. Daleko ispred mene, ne vidim baš dobro, ali pred semaforom na križanju s Vukovarskom je zastoj, neki ljudi stoje na sred ceste, u “lijevoj” traci.

Ne mičem se ni ja ni žuti HP express kombi u traci do mene. Što da radim?

Uzmem mobitel, ajde da vidim što ima u Lijepoj našoj. Inače ja baš ne volim čitati novine previše, ali evo prilike.

Imam za to i aplikaciju koja se zove “Novine HR“. Tamo su vijesti sistematizirane, postoje i rubrike “Najčitanije” i “Najnovije” u kojima se, na isti način, poredaju vijesti s raznih “medijskih portala”.

Pa, pomislih, da vidim što je danas “najčitanije”? Što Hrvati najviše čitaju, što im je najinteresantnije.

Naravno, na “pametnom telefonu” se odabiru opcije i “skrola” gore dolje dodirom ekrana. Ja obično to radim koristeći “srednji prst” na desnoj ruci.

Skrolam tako “prema dolje”, najčitanija vijest, pa druga po čitanosti, pa treća….. Koliko ima tih vijesti? Hrvati zbilja čitaju novine.

Ajme, pomislih u trenutku, nisam dosad “otvorio” ni jednu vijest a već me boli srednji prst od skrolanja. Pogledam malo kroz “šajbu”, ispred sebe, ništa “lega”, stojim na istom mjestu.

Prst se malo odmorio pa idem još malo “proskrolati”, nastavljam dalje, od mjesta gdje sam stao uslijed zamora.

Tuu, tuu, tuuuu“, začuh tvuk trube iza sebe. Opa, moram prestati “čitati”, izgleda da krećemo. Brzo odbacih svoj pametni telefon i stisnuh gas. Pomaknuh se točno 18 metara i 34 cm i opet stadoh i svi oko mene stadoše.

Što sad? Nema više smisla skrolati. Možda nikad ne naiđem na “nešto zanimljivo“. Ipak, možda ima još nešto “ispod“. Nađoh se u dilemi.

Odjednom, neki glas u mojoj glavi reče:

čovječe razvedri se, ima nade, pogledaj ispred sebe, u budućnost, nije sve tako crno”.

I ja, bez razmišljanja, stvarno pogledah ispred sebe, malo udesno.

E, to sam morao “uslikati”.

I pomislih u trenu, jadni oni ljudi koji su stajali pred semaforom u lijevoj traci, sigurno nisu vidjeli reklamu. A možda nisu ni čuli glas u svojoj glavi. Valjda nisu skrolali,

Radosna vijest je da sam, na posao, stigao na vrijeme.

U SERIJALU “HAHAHA


Komentiraj

Create a website or blog at WordPress.com