Galvanizator

#1 MOZAIK

Galvanizator

Inteligencija života sama po sebi je čudo.

Život najviše voli sam sebe. Ne zanima ga je li netko Skandinavac, Britanac ili Balkanac, on ne poznaje stereotipe i predrasude. Ne poznaje, kako volimo reći: “kolektivni mentalitet”, to je samo “slika” odnosno iluzija u našem umu.

Davno je govorio Hipokrat: „Ljudi bi trebali znati da u mozgu, i samo u mozgu, nastaju radost, veselje, smijeh i šala, kao i naša tuga, bol, žalost i strah. Tako čujemo i razlikujemo ružno od prelijepog, dobro od lošeg, ugodno od neugodnog“.

I zaista, većina nas uistinu tako vidi stvarnost i sebe, kroz svoj mozak i samo kroz mozak. Čudo od organa, “fenomen”.

I tako je baš on, taj naš fenomenalni mozak, tijekom vremena, pokušavao objašnjavati samoga sebe. Objašnjavao je svoje funkcije uspoređujući se sa nekim modelima kao na primjer “knjiga”, “predstava”, “svemir”, “stroj” ili “računalo”.

Polako i vremenom, u istraživanju se ipak otišlo malo dalje, pa veliki mozgovi tvrde da je mozak znatno složeniji od bilo čega s čim se prije uspoređivao. Kažu da je sto milijardi živčanih stanica i od otprilike jedna milijarda sinaptičkih veza najsloženija stvar za koju do sada znamo u svemiru.

Ali, postoji jedan čisto fizikalni problem. U prirodi ne postoji “perpetum mobile druge vrste”. Dakle, nije moguća samo-promjena, pa tako ni mozak ne može sam sebe usprkos fenomenu razvijati.

Prvo je pitanje svih pitanja svih mozgova kako je onda tako složen postao?

Stara teza je bila da je “isključivo mozak” centar svega, svojevrsni “elektricitet života”, i ako je on sam po sebi oštećen čovjek ima nepovratne posljedice. Jer, prirodni procesi su nepovratni, što je bilo, bilo pa prošlo. Ne može se natrag kroz vrijeme pa je poricana mogućnost obnavljanja funkcija u slučaju fizičkog oštećenja iako su postojali empirijski dokazi da se to događa.

Danas se zna da je ukupna aktivnost mozga zajednički je rezultat djelovanja elektriciteta svih živčanih impulsa koji se događaju u danom trenutku. Kad ništa ne rade, odnosno kad nema podražaja, izmjereno je, “neuroni” imaju potencijal, oko 70mV.

Dakle, živčana stanica u stanju mirovanja polarizirana i na taj način spremna brzo odgovoriti na podražaj. Ako je podražaj ispod razine osjetljivosti, on će dovesti do lokalizirane i kratkotrajne promjene potencijala koja će iščeznuti s prestankom djelovanja podražaja, a ako je podražaj intenzivniji, doći će do stvaranja akcijskog potencijala koji se još naziva i “živčani impuls” koji se kroz cijeli niz stanica širi bez otpora.

Mozak stalno „radi“ samo je pitanje osjetljivosti. I jasno je, bez opažanja okoline, stvarnosti i svijeta naš mozak bi bio kao i svaki drugi organ.

To je jedan fini mehanizam koji zahtjeva ravnotežu u interakciji čovjeka i prirode. Inače se događaju razni “poremećaji”. Na primjer, epilepsija je poremećaj koji nastaje kada stanice moždane kore postanu prepodražljive i reagiraju izbijanjem pojačanih električnih impulsa uslijed čega nastaju epileptični napadaji.

Epilepsija se najčešće liječi “kemijom”, u suštini umanjivanjem podražljivosti i reakcije. Ali, recimo, hiperaktivnost ili ADHD, poremećaj koji se dijagnosticira u djetinjstvu koji je obilježen izrazitim nemirom i nemogućnošću koncentracije najbolje se liječi samo-umirivanjem vlastitim mislima.

Zanimljivo, dokazano je da “mislima” sami možemo kontrolirati procese koji se odvijaju u našem organizmu, a, noviji nalazi pokazuju da gubitak neurona može biti nadoknađen promjenama u njihovoj međusobnoj komunikaciji. Pa se stanje može popraviti i popravlja se, jer naše tijelo stalno stvara nove neuronske veze i nova neuronska grananja sve do kraja ljudskog života.

Ali to se ne događa samo po sebi, jer za tako nešto jako je važna “stimulacija”. Mi tjelovježbom izgrađujemo mišićnu masu, ali mentalnim vježbama ne jačamo mozak nego razvijamo naše unutarnje neuronske mreže, svaki put kad zaista “uključimo mozak”, točnijem kad učimo nove stvari ili činimo poznate stvari na novi i drukčiji način.

I ako vegetiramo i ne učimo i ne činimo nove stvari, mi propadamo, jednostavno, razvijamo se jedino razmišljajući i radeći “nešto novo“.

Nadalje, stara istraživanja razvoja mozga i pretpostavke su bile krivo usmjerene na “veličinu” mozga, jer, promatrajući veličine mozga kod raznih vrsta dokazano je da veličina nije važna i nije mjera sposobnosti i inteligencije vrste. Slonovi, dupini i plavi kitovi imaju veći mozak od ljudi, dok je mozak morževa sličan našem. Neandertalci su imali veći mozak od nas, kao i izumrli mamuti.

Danas je još poznato da se tijekom cijelog života veličina ljudskog mozga mijenja, težina mu se “povećava” do adolescencije, a nakon dvadesete godine života se “smanjuje” za oko 1 g godišnje.

Osim toga, najnovija istraživanja mozga daju pomalo čudnu informaciju, naime, naš ljudski se mozak se “ubrzano smanjuje“. Antropolozi kažu da je za to kriv moderan način života, odnosno, danas ljudi ne trebaju promišljati o strategijama preživljavanja.

Moderni čovjek je danas poprilično “pripitomljen” pa ne mora toliko “misliti svojom glavom”, kao što, na primjer, pripitomljene životinje imaju manje mozgove od svojih srodnika koji žive u divljini.

A tako se baš i ne razvijaju unutarnje neuronske mreže.

Jasno je i to da svaki čovjek može više i bolje i zato mnogi ljudi vjeruju u popularne teze da ljudi nisu dosegnuli svoj maksimalni potencijal i da koriste samo 10% mozga.

Međutim, mozgovi istraživači tvrde da je to mit i da ljudi koriste cijeli svoj mozak. Kako je svaki dio mozga specijaliziran za nešto, to znači da ne postoje besposleni ili beskorisni dijelovi mozga. Zato tvrde da je ljudska “racionalnost ograničena” iskustvom i efikasnošću rješavanja problema zbog praktičnosti, jednostavnosti i brzine. U većini slučajeva su jednostavna objašnjenja dovoljno efikasna i zato su ljudi evolucijom mozga “ograničeni”.

Dakle: “više misliti svojom glavom znači biti manje ograničen čovjek”.

Također, mozgovi priznaju da je tek izuzetno “mali dio” ukupnih procesa mozga dostupan našoj svijesti i unutar svjesnog opažanja i kontrole. I na to ne možemo obratiti pažnju koliko god se trudili.

Zato tvrde da za razvoj uma nije odgovorno ni nasljeđe ni okolina, pa čak ni kombinacija nasljeđa i okoline. Najodgovorniji je čovjek sam za sebe. Ne postoji kolektivni mentalitet, može se eventualno govoriti o navikama i lijenosti. A oni koji baš ne koriste svoj mozak jesu hendikepirani.

Neuroni su najvažniji, podražajima iz okoline dijelovi mozga se aktiviraju, bude se te reagiraju na aktivacije povezanih neurona između kojih se veze modificiraju, usklađuju, pojačavaju, potiskuju.

Fino se “uštimavaju na stvarnost” koju na sve moguće načine opažamo svojim osjetilima. Zaključak, naš um je “mozaik” koji se “slaže” i “uštimava” kroz život.

I baš zato su mozgovi istraživali i neke druge iznimno složene životne mehanizme osjeta, na primjer mehanizam vida.

I ne znaju sve odgovore o tome kako on u stvari funkcionira. Ali, znaju da možemo “gledati” bez ikakvog mentalnog napora, u djeliću sekunde i to izvan naše svjesne kontrole. Znaju i to da dva zasebna oka dobivaju dvije različite “dvodimenzionalne” slike, a spajanje u jednu “trodimenzionalnu” sliku obavljaju naši neuroni u mozgu kroz dva vidna sustava.

Oni se još nazivaju „gdje sustav“ koji je povezan s lokalizacijom i akcijom i „što sustav“ povezan s identifikacijom oblika i objekata.

Na kraju, znaju i to da kod velikog postotka ljudi postoji takozvana “stereosljepoća“, specifična vrsta poremećaja percepcije kod ljudi koji imaju fizički zdrave oči koja nastaje kad se neuroni u dijelu mozga za vid ne razviju na adekvatan način te ne izvršavaju svoju funkciju.

To se ne događa odjednom, već počinje od rođenja. Dakle, razvoj mozga se mora dogoditi dok je mozak još “mlad“, u djetinjstvu i za to vrijeme faze razvoja, događa se ključno sklapanje mozaika. I ako mozgu uskratimo neke podražaje iz okoline za vrijeme tzv. “kritične faze razvoja”, neće doći do odgovarajućeg razvoja.

Zaista, najvažnije je da neko dijete gleda svijet oko sebe, aktivno, slobodno, samostalno i “širom otvorenih očiju”, a ako se to ne dogodi, razvijena stereosljepoća kasnije kreira “iskrivljenu” percepciju stvarnosti odrasle osobe.

Ponajviše zato jer se vidna informacija koristi u kombinaciji s procesima pamćenja i pažnje, te drugim osjetilima poput sluha, dodira, a koji se, prirodno, moraju kombinirati s vidom.

Tako, na primjer “gdje sustav”, ne samo da mora stvoriti pravilnu trodimenzionalnu sliku prostora, već taj prostor mora nadopunjavati, dozivati iz pamćenja i uspoređivati. A za te je procese neophodna osobna fokusiranost i pažnja na život i okolinu.

Vidite, mi nismo samo pasivni promatrači kao u nekom kinu ili u školskoj učionici. Upravo suprotno, mi smo aktivni sudionici u tom prostoru, krećemo se do željenih objekata i ljudi, izbjegavamo prepreke i pritom imamo jasnu percepciju sebe i svojeg tijela u prostoru.

Preklapanje vida, osjetila, pažnje i svijesti o okolini je jako važno, jer ako toga nema najčešće se zanemaruje jedna strana svega i jednostavno ne postoji svjesnost cijele jedne strane stvarnosti.

S druge strane, „što sustav“ mora riješiti problem identifikacije objekata, njegove glavne karakteristike, funkciju, sve što je potrebno da ga možemo povezati sa sličnim objektima. Obavlja se kategorizacija i jednom kad imenujemo objekt koji gledamo, koristimo jezične procese.

Na taj način se također, vrlo složeno, preklapa vid, sluh, govor i pamćenje i tako se naša percepcija poveže sa pohranjenim informacijama.

Tako je dokazano: “što je bolje naše razumijevanje problema koje okolina postavlja ispred nas, a naš vlastiti mozak ih rješava, to se bolje slaže naš životni mozaik”.

To kako mi percipiramo stvarnost utječe na način kako se pokazujemo, kako se izražavamo i kako u društvu živimo i ponašamo se. A osim toga, percepcija okoline je samo “jedan smjer” interakcije jer i okolina percipira nas. Na primjer, drugi ljudi, priroda i sve ostalo što postoji u stvarnosti.

Nadalje, mi se, kao vrsta, odlikujemo jednom jedinstvenom sposobnošću komunikacije, možemo “govoriti” i “razgovarati”.

Iako nakon rođenja ljudi ne mogu niti proizvesti niti razumjeti jezik, već u dobi od četiri godine proizvode kompleksne rečenice koje nikad prije nisu čuli. A te rečenice nisu nastale kao imitacija govora odraslih, već su osobna originalna tvorevina svakog čovjeka.

Tako istraživanja pokazuju, da bi čovjek usvojio jezik, on mu mora biti izložen u djetinjstvu i taj period naziva se period za usvajanje jezika. Ima puno slučajeva djece, pronađenih u divljini u dobi od 11, 12 ili 13 godina koji nisu govorili i svi kasniji pokušaji da ih se nauči govoriti bili su neuspješni iako njihova percepcija, pažnja i pamćenje nisu bili oštećeni. Nasuprot tome, djeca koja rano ostanu slijepa i gluha mogu naučiti govoriti.

Zato mozgovi tvrde da je ključ uspjeha pri savladavanju jezika u tome da čovjek mora bila “izložen” govoru u početnim mjesecima i godinama svoga života.

To ide u prilog tezi o postojanju struktura u mozgu koji se “aktiviraju” ako postoji adekvatan podražaj, baš kao i kod razvoja vida. Naravno, postoje razlike između muškog i ženskog spola ali kada se usporedi rezultat kao što su brzina rješavanja i točnost, onda se ne nalaze razlike, oni samo koriste “različito organizirane” mozgovne sustave.

A sve je to jako važno, jer radi se o najvažnijoj stvari u našem životu, o sposobnosti korištenja “informacija” na temelju kojih ne samo pričamo već i da radimo to što radimo. Gotovo da nema aktivnosti a da ne uključuje informacije, da nešto nismo prije opazili i zapamtili, tj. u svome životu naučili.

Sam život nam pruža jednake mogućnosti za osobni razvoj uma bez obzira gdje živimo.

Nema to veze sa nekakvim kolektivnim mentalitetom već sa našim opažajem okoline, posljedično tradicijom i navikama. I ima veze sa lijenosti i hrabrosti, s “vrijednostima” koje pojedinci kreiraju i koriste u nekom društvu.

Naravno, misliti “nije lako” jer naš mozak troši jako puno energije, oko 20 % naše energije iako zauzima samo 2% naše mase. Da ne bi bilo zabune, napornim razmišljanjem ne možemo smršavjeti i mozganje neće ukloniti efekte prejedanja.

I tako, mi smo sada tu gdje jesmo i tako nam je kako je.

Većinom smo stereo-slijepi ali i sa puno “novih” neuronskih veza, i još samo da nismo tako lijeni, da malo više sami za sebe razmišljamo, da radimo nešto novo i pustimo da i drugi misle bez da im to priječimo.

A najvažnije, da pustimo svojoj djeci da “maštaju” o “svome svijetu” koji ih čeka kad odrastu. Zaista su mozgovi dokazali da nije dobro dijete ušutkivati zato jer to nama smeta, bilo gdje pa ni u vrtiću, školi a posebno doma i kad se igra.

Dakle, niti mogu, niti će naša djeca postati bolji zato što ih mi na to tjeramo ili želimo da postanu na našu sliku i priliku. Oni imaju svoj mali mozak koji će se vremenom prirodno “uštimati” kako treba. Ako im mi odrasli to dopustimo.

A ako nastavimo po starom, onda će neki “veliki mozak”, djetinjasto ponašanje odraslih jednostavno pripisati nekakvom “kolektivnom mentalitetu”.

Iako “veličina” toga mozga koji se smanjuje kroz vrijeme nije uopće važna drugim ljudima, zar ne?

Vaš Galvanizator!

U SERIJALU “MOZAIK“

Komentiraj